Studenci su “selo s krova Imotske krajine” i sa samog jugoistočnog ruba Dinarskog masiva, na sredogorskoj zaravni (691 m n/v), išaranoj živopisnim poljcima, pobrđima i krškim vrtačama, s koje puca pogled na okolne vrhunce – Bijakovu, Mosor, Kamešnicu, Tušnicu i Zavelim.
Studenci su selo s mnoštvom zaselaka, razbacanih na površini od 3679 ha, većinom na rubu Studenačkog polja, uz plodne doce i pašnjake. U središtu je najnaseljeniji i najnoviji – Centar ili Crkva nastao oko crkve Sv. Ilije.
Studenci su ime kao i glasoviti studeni zdenci ili studénci – Ševar i Zvizda, kao studen-bura što izbija od Kupreških vrata ili kao brdo Studa iz rimskih ljetopisa.
Studenci su čisti zrak, umjerena (submediteranska do umjereno kontinentalna) klima, sočni pašnjaci, žilavi bili grab, hrast medunac, jasen i borovina, jablanovi i vrbe, rašeljka i bajam, škripi, ljut i krš, smilje i kovilje, trava Iva, vrisak, kadulja i pelim.
Studenci su poskoci i spuži, lisice i cvrčci, zečevi i žabe, jarebice i švrake.
Studenci su stare rimske kaldrme, to su gomile i kule, gradine i stećci, uskoci i serdari, jačerme i jatagani, biljci i na konjmon svati, prela i na guvnim vile, ganga i guslari, kapelice i krunice, Ilina, nadaleko čujna zvona s kampanela i šamatorje – vječni pogled na Zavelim.
Studenci su nekad i sad raskrižja puteva, čežnja glatkih praznih kamenica, topla slutnja nedaleka mora, zvjezdarnica mirnih litnjih noći.
Studenci su ponajprije lipi Studenčani što “lipo skladno govore, još lipše pivaju i pripovidaju”.
Studenci su sime stalno sijano po svitu, pa tek zeru zlatnog zrna kod kuće iznikne.
I zapamtimo – Studenci su IZVOR s kog pijemo bistru živu vodu vire, ufanja i ljubavi.
Pa, lipi moji Studenčani – napijmo se s tog izvora i neka nam Bog bude u pomoći!
Sesvete, 6.11. 2001.
Ivan Babić – Ljiljo
