„Studenci – Selo s krova Imote. Čisti i bistri imotski sjever. S prostrane studenačke visoravni, koju šibaju četiri vjetra, puca pogled na četiri strane svijeta. Zato su Studenčani vidjeli dalje od svih Imoćana. Da ih ne bi odnijeli vjetri, kao i njihovi dubovi: dublje puštali korijenje, dublje ukopavali temelje svojih kuća. A kad su htjeli u svijet, dosta im je bilo samo malo pustiti krila: sami su ih vjetri ponijeli. Nikad im nije manjkalo vjetra i krila…Ljudi koji promičući svijetom promiču sebe i svijet. Prostrana i vjetrovita visoravan bila im je uzletištem i sletištem.“
Riječi su ovo Petra Gudelja o Studencima i Studenčanima. Vidimo da nije pogriješio, jer su Studenčani zbilja dalekovidni i to dokazuju brojni uspješni i poznati Studenčani, među koje se zasigurno ubrajao i Stjepan Vuković – Ićko.
Stjepan Vuković – Ićko rodio se 8. travnja 1934. godine. Odrastao je na Studencima i volio je Studence. Uvijek ih je nosio u srcu i mislima. Ali, kao i mnogi naši Studenčani, bio je prisiljen napustiti domovinu, pustiti krila i odletjeti s ovog škrtog kamenjara. Iako, prema riječima samog Ićka, trebao ga je djedov brat fra Roko Vuković, koga su zvali dida Roko, uzeti pod svoje okrilje i uputiti u škole kao što je to bio slučaj s njegovim bratom Ivanom. No, strahote Drugog svjetskog rata to su spriječile, pa je ostao na Studencima.
Dobivši putovnicu od jugoslavenskih vlasti – iako po tom pitanju nije teklo sve glatko – otišao je u tuđinu. Premda iz uvodnih Gudeljevih riječi vidimo da bi Studenčani jednostavni pustili vjetru da ih odnese, taj rastanak od rodne grude i domovine zasigurno nije bio lak. Nije slučajno da su (rodna) gruda i domovina ženskog roda. U tim riječima pronalazimo i vidimo majčinsku sliku. A od majke se uvijek teško odvajamo, i odlazak od nje je bolan. I Stjepan je osjećao tu patnju zbog odlaska, i taj mu osjećaj nikada nije dopustio da zaboravi na Hrvatsku i Studence s kojima je imao neraskidivu vezu.
Dolaskom u Njemačku početkom 1960-ih godina, u pokrajinu Baden-Württemberg, započinje raditi u gradu Karlsruheu. Svojim upornim i marljivi radom brzo se uspinjao na ljestvici uspješnosti i 1972. osniva tvrtku Vuković-Enemag GmbH, vrlo cijenjenu tvrtku u Freiburgu, u Njemačkoj, ali i šire.
Živeći i radeći u kapitalističkom svijetu stekao je zapadnoeuropske standarde ponašanja i rada. Spoznao je da u poslovanju uvijek moraš biti pošten, ali i oprezan. Možda je i zbog toga nekima djelovao hladno, ali jedino što je htio je zaštiti ono što je od ništice, svojim rukama stvorio. No, nikada nije okrenuo leđa onome koji je bio potreban pomoći. Sam je često isticao da je uživao pomagati drugima. Bio je nesebičan dobrotvor koji je potpomagao i financirao brojne humanitarne, kulturne, crkvene i športske projekte i organizacije. Izuzetno je pomagao crkvenom životu grada Freiburga, kako katedrali tako i ostalim crkvama, osobito crkvi Srca Isusova koja je omiljena freiburškim Hrvatima. Tu je, uz pomoć Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a u ime Hrvatsko-njemačkog društva, postavio bistu blaženoga Alojzija Stepinca, za kojega je Ićko govorio da je u njegovim očima i očima svih Hrvata već svet i da je najveći hrvatski svetac i mučenik.
Također, pomogao je u velikoj mjeri osnivanje hrvatske škole, folklornog društva i športskih klubova u Freiburgu. Godine 1992. osnovao je Hrvatsko-njemačko društvo kao rezultat inicijative za prikupljanje i slanje pomoći Hrvatskoj u kojoj je tada bjesnio rat. Svakog su vikenda njegovi kamioni u razdoblju od tri godine slali humanitarnu pomoć Hrvatskoj putem Caritasa.
Nije, naravno, Stjepan nikada zaboravio na svoje Studence. Uvijek je pronalazio način kako bi pomogao mjestu iz kojega je niknuo. Jednom je ispričao kako je bio u župnoj crkvi svetoga Ilije na jednom sprovodu i kako ga je tom prigodom župni zbor oduševio svojim pjevanjem. Ali, primijetio je da su orgulje koje prate pjevače stare i neadekvatne. Stoga je odlučio pokloniti crkvi orgulje koje je naručio iz Italije za 33 000 njemačkih maraka. No, kako je on sam rekao, uvijek je gledao kako još više pomoći svojim Studencima, misleći kako nije dovoljno pomogao. Pa je, primijetivši kako je drveni oltar u crkvi dotrajao pomogao u izradi novog mramornog oltara. Tom prigodom, 2007. i 2008. godine, pomogao je u izradi i novih orgulja iz radionice Braun-Mihaljević (dotadašnje orgulje poklanja imotskoj glazbenoj školi) te obnovi cjelokupnog interijera župne crkve, uloživši preko 150 000 eura.
Danima bi trebali pisati i pričati kako bismo nabrojali sve dobro što ostaje iza Stjepana Vukovića. Ali na kraju stoji činjenica: radi se o običnom čovjeku iz malenog mjesta u Dalmatinskoj zagori koji je trbuhom za kruhom krenuo u bijeli svijet, ali je svojim poštenim, čestitim i marljivim radom uspio u životu. Iznad svega je cijenio poštenje i rad. Umro je u uvjerenju da će Studencima i Hrvatskoj biti bolje tog trenutka kada to dvoje postave kao fokusne točke u svom djelovanju.
Ispraćaj u Freiburgu bio je u srijedu, 30. kolovora 2017. godine. Posljednji ispraćaj dragog Stjepana Vukovića – Ićka bit će u subotu, 2. rujna 2017. godine, na splitskom groblju Lovrinac u 12:45h. Sa Studenaca autobus kreće u 10:30h. A sveta misa zadušnica služit će se na Studencima u crkvi svetoga Ilije u nedjelju, 3. rujna 2017. godine u 16:00h. Dođimo i dajmo posljednji, ljudski pozdrav u znak zahvale za sve ono što je ovaj čovjek učinio za Studence i Hrvatsku. Oprostimo se od istinskog domoljuba i rodoljuba.
Počivao u miru Božjem.
