Stradanja i zločini koji su se dogodili 18.11.1991. u Vukovaru i Škabrnji postali su trajnim simbolima Domovinskog rata. Kad biste upitali ljude na ulicama hrvatskih gradova i sela što im prvo na pamet pada kad se spomene Domovinski rat, vjerojatno bi u prvih pet odgovara bili upravo Vukovar i Škabrnja. Nešto tako šokantno i stravično ne može se zaboraviti.
I nakon 26 godina, kada se čita, sluša i gleda o tim strahotama nijedan čovjek ne ostane ravnodušan i preplave ga emocije. Radi se o vrlo snažim osjećajima tuge i žalosti s jedne strane, a s druge osjećaj divljenja i čuđenja izazvanim snagom i hrabrošću ljudi koji su se odupirali srpskom i jugoslavenskom agresoru koji su bez grama milosti zasipali Hrvatsku mecima, granatama, projektilima. Sipali ih na žene, na djecu, na starce, na bespomoćne i nedužne civile. I u čovjeku se stvori empatija prema onima koji su morali proživjeti taj pakao i zahvalnost prema onima koji su nažalost poginuli u tom paklu.
Vukovar i Škabrnja zapravo bude tri prevažna i temeljna osjećaja: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. I u tom trojstvu osjećaja čitavi se hrvatski narod ujedini, kako 90-ih tako i danas. Tome svjedoče tisuće svijeća, svete mise zahvalnice, knjige, filmovi, drame i niz ostalih ljudskih napora i kreacija kojime se želi pokazati da Hrvat na Hrvata nije zaboravio i nikada neće. U tom stvaralaštvu ocrtava se snažan hrvatski duh koji želi graditi i stvarati, i sve dok je tako, uz Božju pomoć i providnost, hrvatski narod i Hrvatska živjet će na ovoj prekrasnoj zemlji do kraja vjekova.
