Naselje Studenci u Općini Lovreć (Imotska krajina), idealno je za sve vrste stočarstva, jer ima puno netaknute prirode, pašnjaka, što je inače Bogom dan kraj za sve poljoprivredne djelatnosti, u ovom slučaju kozarstva Vice Udiljka, i njegove domaće izvorne pasmine “Hrvatska šarena koza”, čiji se broj kreće oko 250 komada odraslih grla i 220-ak komada podmlatka, koji naravno raste nakon jarenja. To nisu neke velike količine, ali po svemu sudeći, ispada da je on najveći uzgajivač koza u Imotskoj krajini. Na području Studenaca ima još nekoliko uzgajivača drugih životinja, ali to je još uvijek mali broj stočara, jer mladi odlaze trbuhom za kruhom.

“Ne želim bježati iz domovine, kakva je takva, moja je, stoga sam odlučio ovdje raditi i prehraniti obitelj, suprugu i troje djece, baveći se poslom kojeg i volim i koji me ispunja. Da je lako, nije, ali na muci se poznaju junaci,” šali se ovaj vrijedni stočar, koji sa 39 godina ima mudrost starijeg čovjeka, ali i veliko iskustvo rada sa životinjama.

Rad od jutra do sutra

“Evo već 12-tu godinu uzgajam koze, a životinjama se bavim od djetinjstva. Treba ih dva puta dnevno voditi na ispašu, ali kad nešto voliš ništa nije naporno. Ovaj posao traje od jutra do sutra, to je zapravo stalna obveza 24 sata dnevno i 365 sati u godini. No, uspio sam tu svoju ljubav prenijeti na suprugu Ivanu, moju desnu ruku i troje djece koja rado pomažu u staji ili ispaši, naravno onda kad imaju vremena”, kaže Vice u društvu najstarije kćeri Antonije (13) i blizanaca Kristine i Kristijana (10), koji nisu krili svoje zanimanje za kozama i jarićima/kozlićima.

“Volimo ove životinje, živimo od njih. Najviše pazimo na male jariće, dajemo im vodu i sve što treba. Koze hranimo sijenom i kukuruzom, pomažući roditeljima koliko možemo”, kaže Antonija, a blizanci Kristina i Kristijan potvrđuju priču, noseći kozliće u rukama da se ne odvoje od ostalih grla, praksom se učeći obiteljskom poslu od malih nogu.

Koze isplativije od ovaca

“Osim iskustva iz djetinjstva, završio sam tečaj za profesionalnog pastira, tako da sve bude po propisima. Eto, koze su mi odredile život, dale kruh, a posao je ipak malo jednostavniji od uzgoja ovaca, kojima sam se prije bavio. Nema šišanja vune, manje je bolesti s papcima ali i drugih oboljenja, pa je i  liječenje jeftinije. Zdravstveno stanje prati prati Veterinarska služba u Imotskom, a životinjama se vadi krv dva puta godišnje. Koze su često vani na ispaši, a hranu za zimu spremamo s domaćih pašnjaka dok žitarice nabavljamo u trgovinama.

Inače, dokazano je da je koza najisplativija životinja, s obzirom na postotak uloženih troškova i dobivene zarade. Uloži se oko 38%, a vrati oko 70% kroz plasman mesa kao finalnog proizvoda, jer se radi o mesnoj pasmini. Prodaja očišćenog mesa kreće sa 100 dana starosti, težine 10-ak  kilograma,  čija cijena iznosi  80 kuna za 1 kilogram, ili 800 kn za 1 komad, a godišnje proizvedem  2 do 2,5 tone čistog mesa “, govori Vice o specifičnostima svog načina rada usredotočenog na prodaju mesa.

Janjetina još uvijek traženija od jaretine

“Iako sve prodam na domaćem tržištu, još uvijek je veća potražnja za janjetinom. To pokazuju postotci potražnje i plasmana, potvrđujući tradicionalnu popularnost janjetinje u Dalmaciji i šire, iako je dokazano da je kozletina posebno zdravo i kvalitetno meso. Primjerice, prodaja jarića je 30%, a janjaca 70%, čak i više. No, ja sam zadovoljan, s obzirom na nešto jednostavniji posao s kozama, te istu prodajnu cijenu obaju vrsta mesa pa ispada da moj izračun ima smisla”.

Da Udiljkov posao ima smisla, potvrđuju i njegovi poslovni i privatni planovi. Najprije namjerava podignuti kvalitetu posla, povećanjem stada te izgradnjom novog stajskog objekta, (sadašnji je u zakupu op.a.), a još planira podignuti vlastitu obiteljsku kuću, jer obitelj živi u podstanarstvu. Puno planova, a mala zarada, no za ovog odgovornog stočara stanke nema, pa nije dvojbeno da će svoje ciljeve malo po malo i ostvariti, ali na sebi svojstven način iz kojeg se isčitava svojevrsna uporno-kreativna osobnost, koja ga pokreće prema stvaranju i novim izazovima, i to isključivo vlastitim novcima. U čemu je tajna?

Ne želi ovisiti o drugima

“Tajna je u tome što ne želim ovisiti o nikome. Jednostavno sam takva osoba, od malih nogu naučio sam proizvoditi svojim rukama, pa kako bude. Nisam sklon pisanju projekata za EU fondove, to je za mene ipak previše administracije na koju ne volim gubiti vrijeme. Kad se sve zbroji i oduzme, svi ti novci mogu postati upitni, jer se mogu vratiti zbog nekoliko malih propusta, ako tako odluče mjerodavni službenici pri kontroli tih poslova/projekata. Jedini poticaj kojeg dobivam od države za autohtone domaće pamine, iznosi 450 kuna po kozi, iako mi stočari dobivamo pola toga tog iznosa. Ne znam o čemu se radi, ali ti novci svakako dobro dođu za proizvodne troškove”, kaže Vice.

“Da je lako, nije, ali kad se radi nema gladi”, nastavlja Udiljak, često se koristeći starim izrekama koje su znakovite za sva vremena, zapravo potvrđujući njegovu ljubav za tradicionalnim vrijednostima u širem smislu riječi, pa i prema poljoprivrednoj djelatnosti, od koje živi. “Volio bih da u općini Lovreć ima veći broj težaka, stočara, jer kao što vidite u mom kraju ima puno neobrađenog zemljišta, oko kojeg postoji više upitnika, nepoznanica, nego proizvođača pa izgleda kao da nikoga ne zanima zemlja”.  

Njegovu tvrdnju nisu opovrgnuli općinski službenici, nego potvrdili nepostojanje točnih podataka, što je u Lijepoj našoj česta situacija u svezi problematike poljoprivrednog zemljišta. Rješavanje tog pitanja značilo bi novi zamah agrara, pa možda i više zanimanja za kozarstvom, tako da naš Vice (glavni lik ove priče), možda više ne bi bio usamljeni pastir.

Pozitivan primjer obitelji Udiljak

U svakom slučaju radi se o zanimljivom i poduzetnom čovjeku, koji je preuzeo život u vlastite ruke, ne podilazeći nikome, stoga mu ne smijemo zamjeriti što ne podnosi domaće ili europske okvire, s obzirom da ima pravo na osobni izbor posla s kojim doprinosi gospodarstvu i demografskoj obnovi kraja u kojem živi. Unatoč stagnaciji, na tom području odavno se proizvodi poznati studenački sir i pršut, a nedavno je otvorena i suvremena farma svinja, ali još uvijek nedostaje poljoprivrednika i intezivnijeg razvoja agrara. Mladi su otišli tragajući za obećanim zemljama, a ova domaća ih ne zanima.

Takvo stanje treba promijeniti poticanjem proizvodnje, koja je stvarna platforma za otvaranje radnih mjesta. Upravo radi toga, zajednica treba podržati svakog poduzetnika koji se namjerava ostvariti i privređivati na svom pragu poput Vice Udiljka. On zasigurno jest pozitivan primjer i putokaz drugima.