Devet godina bio je s nama. Devet godina dijelio je dobro i zlo. Devet godina utkao je ljubav, radost i veselje u naša srca. Naš župnik fra Jakov Begonja. .
Otvoren, veseo, socijalno osjetljiv a djeci i mladima prihvatljiv jesu epiteti koji krase ime fra Jakova. Došao je 2003. godine nakon nama nezaboravnog župnika fra Frane Bilokapića. Uvijek je teško nekoga nasljedovati a ne sjećati se prethodnika. Fra Jakov se i nije trudio puno u tome, dapače volio je što se studenčani sjećaju njegova subrata fra Frane.
Znao je da će i njega ovo mjesto prihvatiti. Najjače oružje fra Jakova bila je njegova propovijed. Svaki put u devet godina bile su jasne poruke uperene, djeci, mladima, starima i obitelji. U svakom trenu imao je spremljen odgovor. Stari zavjet, novi zavjet i evanđelje. Prožeto i jasno. Svima i svakome.Bio je siguran u sebe i vjerodostojan prema puku. Ljubio je naše mjesto kao i mi. Za bilo koju ideju bio je spreman. Nije stajao na putu, radovao se uspjehu. Kod njega nije bilo protivljenja već odobravanja. Kod njega nije bilo tuge već veselja.
Mladi su mu bili posebno dragi ali i on njima. Svoje ekskurzije, ministrantske susrete, izlete s fra Jakovom prepričavat će dugo u životu. Zboraše je posebno ljubio. Njima je davao uvijek podršku. Veselio se probama, častio ih i uživao u njihovu društvu. Pastoralni rad u župi svetoga Ilije bio je životan i iskren prožet pažnjom prema starima i nemoćnima. U nespokoju je trpio ali je bio tankoćutan s izuzetnom senzibilnošću često spominjući svetog Jeronima i njegove kušnje. U Studencima je ostavio pečat zrelog, znatiželjnog i osebujnog fratra. Teško je biti fratar, redovnik. Najčešće ste nakon svojih dnevnih obaveza sami. Bez večere, bez posluge bez topline riječi. Sami sa svojim Bogom.
Zato je veza između redovnika na župi nezaobilazna s vjernicima. Fra Jakov je svoje duhovno smirenje našao na Studencima. On je u običnim stvarima otkrivao ljepotu darujući je vjernicima. Nije mario za materijalno. Onoliko koliko je nužno. Bio je sugestivan i dojmljiv. Za sve nas Studenčane bio je redovnik s upaljenom svjetiljkom koja krsti i raduje se životu i koja tuguje u našoj žalosti.Na današnjoj svetoj misi trebalo je biti radosno i kako dolikuje svakoj euharistiji svečano. Nije bilo tako. Bilo je sjetno s grčom u grlu i sa suzama zahvale za ono što je fra Jakov u našemu kraju činio.
Nakon pozdrava Anđeo Gospodnji fra Jakov je između ostalog rekao: „ Trpjeli ste me devet godina, sjednite još malo da se oprostim od Vas, dragog i nezaboravnog stada. Nisam spremao govor, govorit ću kako mi dođe zahvaljujući svima vama, svakoj obitelji jer ste me svi srdačno primali i mom dolasku se radovali. Kada bih htio izdvojiti jedan, ali samo jedan događaj koji bi pamtio kao loš,ne mogu jer mi se nije dogodio. Od mog dolaska pa evo sve do moj oproštajne mise sve vas nosim u srcu i blago onome koji me nasljeđuje. Vi živite svoju vjeru, vi ste odani rimokatoličkoj crkvi i nadasve volite svog fratra. Posebnu pozornost sam posvećivao mladima od najmanjih do studenata. Moja vrata su im bila uvijek otvorena i s njima sam bio iskren kao i oni sa mnom.
Ulagao sam u njih i stalno im govorio o domoljublju i ovoj prelijepoj zemlji Hrvatskoj. Škola koju imate i nastavni kadar su dragocjeni u odgoju vaše djece i pravi su dragulj u ovoj sredini Uživao sam radeći s njima. Ministranti, župi zbor, čitači i vi vjerni puče svatko na svoj način ostavili ste ne izbrisiv trag u mome pastoralnom radu u Studencima. Vas je milina imati. Kao župnik nikada se u ovoj župi nisam brinuo za bilo koji rad u Crkvi jer ste Vi sve to radili od jaslica, Isusova groba ,čišćenja, kićenja, lista Studenci, zbora, ministranata ili čitača. To ima samo u rijetkim župama“Fra Jakov se u svome govoru prisjećao događaja i šaljivih zgoda, zahvaljujući svakome donatoru za pomoć župe i Crkve u Studencima na kraju kazavši da je njegovo srce puno Studenaca. Kako je došavši započeo s krštenjem-životom, tako je i na ovoj svetoj misi krstio malog Jakova Galić moleći boga da u Studencima bude što više mladih života.U ime crkvenog zbora Marija Babić-Mika i Zvonko Babić predali su oproštajni dar jedan ručni sat i isklesani križ od zaglavnog kamena jedne stare kuće kao poveznicu između svećenika i vjerničkog puka između neba i zemlje.
Marija -Mika Babić tom mu je prigodom rekla: „ Dragi fra Jakove svaki je rastanak težak. Nama je ovaj posebno težak. Ova ura koju Vam poklanjam mjeri vrijeme, korake. Vi ne idete daleko. Naša ljubav i zahvalnost prema Vama ne mjeri se kilometrima već radosti života kojeg smo proveli zajedno s Vama. S vama je stvarno bilo ugodno živjeti, pjevati i moliti. Nije bitno jesmo li mi zboraši pjevali ko’ grdelini, slavuji, vrabci ili vrane. Bitno je da smo to činili iz ljubavi prema Svevišnjem. Zato, znajte sve što ste radili ovdje osjećali smo kao ljubav prema bratu čovjeku, a to je smisao naše vjere i našeg postojanja. Neka Vas Bog blagoslovi i čuva na novoj funkciji.“Nakon svete mise svatko mu je htio za kraj nešto reći, stisnuti ruku i zadržati se s njime.
Ministranti, njegovi osnovnoškolci, srednjoškolci i studenti svi koji su nazočili htjeli su nešto pokloniti za kraj. Zaslužio je to fra Jakov koji nam je na kraju šimićevski zavapio- Bože koji si me do ovog časa doveo nevidljiv, vodi me i dalje koncu mojih želja.
