Bućanje je šport koji se igra bućama ili balotama. Kod nas se bućalo oduvijek. Nitko ni ne zna tko je prvi započeo. Buća se na terenu, nekad travnatom, a danas na uređenoj pješčanoj podlozi-zogu, koja se zamislite zbija i valja dok ne bude ispeglana kao košulja.Koliko košta? Nije bitno. Podloga je ograđena, osvijetljena, sa klupama za sjedenje.Ali koga briga u Studencima za bućanje, podlogu i ogradu? U Studencima je bitna ekipa-momčad za igru. To je strast. Strast je pobijediti najdražeg prijatelja, rođaka i poznanika ma koliko to koštalo. Gotovo uvijek dvije ili tri runde pića. Vika i psovke su sastavni dio igre. Što više vičete i psujete to ćete bolje uvaljati odnosno protivnik lošije izbiti. Nije isto kada Jure kaže: “Valjaj!” a Gagarin: “Izbij!”. To nikako nije isto. To je dijalog sa dva monološka teksta. Nije bitno što protivnik kaže. Njega ionako ne slušam. Bitno je što sam ja izgovorio. Rijetko tko može opisati čovjeka-suigrača kao balotaši. Vi zapravo ne vjerujete vlastitim očima da se radi o dotičnoj osobi slušajući protivnika kako govori o njemu.A onda pobjeda. Netko mora pobijediti. Ako je pobijedila Gagarinova i Vladina ekipa. E to je onda ljubljenje. Otvoreno, javno. Muškarci se ljube. Gore nego na gay-prideu. Gubitnici Joke i Vlade svađaju se do ranih jutarnjih sati. Popije se i po nekoliko Gastala. Analiziraju se do detalje bez računala ili drugih pomagala svi potezi na utakmici a njih je po nekoliko stotina. Na kraju je uvijek drugi kriv. Nije bitno piće niti izgubljena runda. Jadno je izgubiti od tog Gojkinog zagadura koji će guštati do sutra navečer i pričati neistine kako je dobio na znanje, a zapravo je imao sreću.
