Ako vas je put nanio u Studence i tu ste se zadržali par dana, teško da niste upoznali suhonjavog čovjeka, obično s cigaretom, koji bi malo mucajući, bio zanimljiv sugovornik. Družiti se s Tomom značilo je da će vam se ubrzo pojaviti osmjeh na licu dok slušate neku dogodovštinu iz Studenaca ili komentar dnevno-političkih zbivanja. Nije taj umirovljeni učitelj biologije i kemije bio satiričan samo prema drugima, nego i prema sebi. Malo je ljudi kao on koji su u stanju bili priznati neke svoje zablude. Puno je zgodnije “gledati trun u oku brata svoga…” Unatoč što ga neki nisu razumjeli u dobroj namjeri, pa se ponekad i naljutili, ubrzo bi shvatili da Toma voli ljude, ali ne i ljudske pogreške. Njegov rad u školi, što je bio stariji, bio sve više prožet ljubavlju prema školskoj djeci i bio je spreman sve dati za njih. Imao je materijalno ne mnogo, a i to je više volio podijeliti s drugima, nego čuvati za sebe. Teško biste uspjeli s njim popiti piće, a da uspijete platiti prije njega. A iznad svega volio je Studence. Ponekad se činilo da živi u starim običajima komina, zajedništva, rada i molitve. Teška srca je gledao kako ljudi odlaze i kako selo polagano umire. Kada je u bolnici saznao da ima tešku bolest, samo se što prije želio vratiti na Studence. Proživio je još godinu dana u svojoj obitelji i kada je vidio da bolest uzima maha nije htio provesti ostatak života u bolnicama. Želio je umrijeti u svom selu, u svojoj kući, među svojima. Gomilao je blago, veliko blago – na nebu.Njegove zemne ostatke nakon svete mise i sprovodnog obreda 9. rujna 2014. godine položili smo u hrvatsku grudu , a za njegovu besmrtnu dušu molili smo Gospodina da mu bude blag i milostiv.
