Veliki tjedan je najvažnije vrijeme i u liturgiji Crkve i u vjerničkom životu.
Vazmeno trodnevlje, kao jezgra Velikog tjedna, obuhvaća slavlje otajstava muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Početak Vazmenog trodnevlja se obilježava Misom večere Gospodnje na Veliki četvrtak, a završava večernjom molitvom na Uskrs. U liturgijskom pogledu, Vazmeno trodnvelje sadrži niz posebnosti pogotovo na Veliki petak i Vazmeno bdijenje gdje su liturgijski čini izuzetno bogati i prožeti snažnom simbolikom. Ovo razdoblje je bogato i po pučkoj tradiciji koja je usko vezana za obrede Trodnevlja. Ni naša župa nije izuzetak. Od blagoslova maslinovih grančica na Cvjetnicu do blagoslova hrane, vode i soli, naš studenački vjerni puk baštini velik broj lijepih običaja. Ti su običaji „živi“ i prenose se s naraštaja na naraštaj te tako trajno ostaju kamenčić u mozaiku naše prebogate hrvatske kulturne i duhovne baštine.
Stari običaj vezan za Cvjetnu nedjelju je jutarnje umivanje u procvalom cvijeću, najčešće ljubičicama. Na Cvjetnicu se, uz blagloslov maslinovih grančica, u crkvi pjeva „Muka“ a sv. misa se slavi svečanije nego drugim nedjeljama.
Veliki četvrtak označava prestanak teških poslova, osobito onih „o zemlji“ kako bi se vjernici bili što bolje duhovno pripremili za naredne dane. Na večernjoj misi se pjeva „Slava“ prilikom koje se „čevrta“ čevrtaljkama koje bi djeca izrađivala od drvenih školskih „škatulica“, a koje bi se „priuredile“ za ovu namjenu. Odrasli i vještiji bi izrađivali prave unikate koisteći javorovinu i drijenovinu. „Čevrta“ se i kod podizanja otajstva Tijela i Krvi Kristove. Svećenik iza homilije križonošama, koji će sutradan nositi teški križ, pere noge. Iza „Slave“ po crkvenim pravilima se „vežu zvona“ koja ne zvone do „Glorije“ tj. „Slave“ koja se pjeva u Veliku Subotu. Ne sviraju orgulje. Oltar je ogoljen i na njemu se ne nalazi uobičajeni inventar. Križonože blaguju sa župnikom u župskoj kući i „ždribaju“ kojim će redom nositi križ.
Slavlje Velikog petka počinje drevnom procesijom u poslijepodnevnim satima koja kreće od stare župne kuće Podgredom i preko Dvorina i Alibegovca ide prema župnoj crkvi. U vremenima koja su prethodila totalitarnom komunističkom režimu koji je zagovarao ateističke poglede i gušio religiozni život, procesija se kretala cijelim mjestom, počev od jutarnjih sati. Polovicom 1980-ih, tadašnji župnik, fra Ante Sekelez, definira put procecije koji se zadržao do danas. Lijepo bi bilo oživjeti i staru procesiju kroz cijelo mjesto. Na čelu procesije je prekriveno raspelo kojeg nose ministranti, muški svijet pa pivači iza kojih idu svećenici i križonoše.
Iza njih ide pobožni ženski svijet sa djecom. Dionica procesije je podijeljena na 14 postaja. Na svakoj postaji se izmjenjuju križonoše. Između postaja se konta „Muka“, točnije „Gospin plač“. Napjev je specifičan i kao takav se jedino pjeva u Studencima. Dolaskom u Crkvu, otpočinju obredi Prostracije i Službe riječi. Nakon čitanja, pjeva se Muka po Ivanu koju uz župnika pjevaju članovi župnog zbora. Slijedi specifična sveopća molitva, a potom se pristupa „ljubljenju križa“ kojeg netom prije otkriva župnik dok triput pjeva zapjev: „Evo drvo križa na kojem je Spasitelj svijeta visio“. Narod odgovara: „Dođite, poklonimo se!“. Tijekom obreda pivači i narod zajedno pjevaju prijekor „Puče moj“. Slijedi sveta pričest preko koje se pjeva „Ispovidite se“, stari dalmatinski napjev. Po pričesti, narod se u tišini razilazi i sastaje u subotu uvečer, na Vazmeno bdijenje.
Velika subota, u našem mjestu češće zvana „Bila subota“, prolazi u znaku pripreme za Vazam-Uskrs. Isus počiva u grobu pa je to dan tišine i molitve. Dopušteno je slaviti samo sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja. Običaji našeg mjesta su izraženi na način da preko dana domaćice priređuju jela za večernji blagoslov hrane, njačešće kuhana jaja, sirnice, kruh, pogače. Zapravo, sva ona hrana koju će se blagovati na Uskrs. Običaj je, također, da se na uskrsno jutro „na ćesrce“ (na tašte) pojede „blagoslov“, najčešće kuhano jaje ili pecivo blagoslovljeno večer prije. Obredi Vazmenog bdijenja na Veliku subotu počinju „u mrak“ službom svjetla (lucernarijem). Dok su u crkvi ugašena svjetla, svećenik ispred crkve blagoslivlje oganj kojim će biti upaljena uskrsna svijeća. Blagoslovljenim plamenom se upali uskrsna svijeća. Na svijeći se nalazi znak križa i brojevi tekuće kalendarske godine te prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta: alfa i omega. Ta slova simboliziraju Krista Kralja koji je početak i svršetak svega. Na rubove i središte križa na svijeći svećenik utiskuje „rane“ (na malom čavlu postavljeni komadići tamjana). Po crkvenoj predaji simboliziraju miomirise kojima su žene pomazale Kristovo tijelo, odnosno pet Isusovih rana. Otuda i naziv „rane“.
Upaljena svijeća simbolizira Krista, koji je svjetlo koje je obasjalo svijet. U procesiji ministranti i svećenik unose upaljenu svijeću, a svećenik triput pjeva „Svjetlo Kristovo“, svaki put „iz višeg“ (višom intonacijom), na što puk svaki put odgovori: „Bogu hvala!“ O uskrsnu svijeću vjernici pale svoje svijeće i zapjeva se Hvalospjev uskrsnoj svijeći (lat. praeconium paschale). Hvalospjev otpočinje riječi „Exultet“ („Nek’ usklikne“). On je pohvala vazmenoj noći i uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja se nastavlja Službom riječi. Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja pjeva se „Glorija“ a okupljeni vjernici čestitaju jedni drugima Uskrs umivajući druge krštenom vodom. Slijedi poslanica i svečana „Aleluja“ iza koje svećenik navješta evanđelje. Iza homilije svećenik sa vjernicima obnavlja krsni zavjet i nastavlja se s euharistijskom službom.
Bez Vazmenog bdijenja svetkovina Vazma bila bi vrlo nerazumljiva. Bdijenje, noćno bogoslužje, je „majka svih bdijenja“ po sv. Augustinu. Kako se može iščitati iz pregleda obreda Velike subote, bdijenje obiluje pregrštom slika i simbola. Kroz čitavo Vazmeno trodnevlje se spominje „budnost“ kao preduvjet iščekivanja Uskrslog. Onaj koji je budan i bdije može čuti i vidjeti, nije usnuo, već je aktivnog stava, prisutan je i iščekuje. Stoga je bdijenje svojevrsna metafora života, oteta biologiji čovjeka koji noću spava. Oni koji iščekuju ujedno i vjeruju u dolazak čekanoga, Krista. Bdijenje se događa u noći, dok smo izloženi tami koja je metafora smrti. A preko obreda vatre, riječi, vode i gozbe prelazimo u zoru i vedrinu uskrsnog jutra. Tako noć kao simbol tame i neznanja postaje dostojna najuzvišenijeg znanja i postaje Sveta noć „koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas kada je Krist od mrtvih ustao.“
