„Onaj koji zaboravlja svoju prošlost, osuđen je ponoviti ju u budućnosti.“
Ovo je izrjeka koju smo često čuli, a o kojoj zapravo jako malo razmišljamo.
Zaboraviti Vukovar?
Zaboraviti Vukovar i strahote koje mu je donijela JNA s pridruženim vojnim i paravojnim srbočetničkim postrojbama značilo bi osuditi svoj narod na novu Ovčaru, Škabrnju i sva ostala stratišta hrvatskog naroda u ionako krvavoj, teškoj i okrutnoj nam nacionalnoj povijesti.
Vješti sofisti i demagozi hrvatskog političkog prostora kažu kako će vrijeme izliječiti sve rane pa tako i one vukovarske. Reći će kako je budućnost u suživotu i zajedništvu te kako je potrebno prijeći preko ratnih rana kako bi nove generacije bile neopterećene krvavom prošlošću.
Ali tko može prijeći preko činjenice da ne znate gdje vam je dijete? Tko može izliječiti i izbrisati sjećanja logoraša, silovanih žena, ubijenih trudnica i djece? Zar netko može nadomjestiti mrtvog oca, majku, brata, sestru?
Ili, kako vrijeme može izliječiti rane kada u istom gradu prepoznate svog silovatelja dok na šalteru plaćate račune? Je li to “nova pravda i pravednost”?
Bol ostaje.
Slušati ispovijesti sudionika događanja u Vukovaru otprije 23 godine je zanimljivo i lijepo no razumjeti ih u potpunosti-nije moguće. Ali zato je moguće osjetiti veliki osjećaj ponosa, hrabrosti i snage ljudi kojima danas moramo biti neizmjerno zahvalni. Kada je bilo najpotrebnije ti su ljudi htjeli i znali braniti svoje i pod cijenu vlastitog života. Pokazali su kako se voli svoje. I kada bismo svi mi to htjeli i željeli naša bi domovina bila kudikamo ljepše mjesto za život.
Povodom obilježavanja Dana sjećanja mještani naše općine posjetili su proteklog vikenda hrvatski grad Vukovar i obišli mjesta stradanja naših sunarodnjaka: vukovarsku Opću bolnicu, gradsko groblje, Ovčaru i Trpinjsku cestu. U Vukovaru ih je dočekao Ivan Lukić (Zolja), umirovljeni pukovnik HV, branitelj koji je proživio i preživio sve strahote rata i srbijanskih logora. Bila je privilegija i čast iz prve ruke čuti što se sve događalo prije gotovo četvrt stoljeća u Vukovaru i okolici. Nije nedostajalo ni suza u tim trenucima. U povratku su posjetili Đakovo i Mirogoj gdje su posjetili počivališta hrvatskih velikana.
Svaki Hrvat koji voli i poštuje svoju domovinu mora voljeti i poštivati Vukovar i njegovu žrtvu.
Vukovar je Hrvatska i Hrvatska je Vukovar!
Dragi Studenčani, prijatelji Studenaca, dragi Hrvati, ne zaboravite Vukovar.
Odvojite nekoliko trenutaka svog vremena, barem danas ako to ne činite svaki dan i u tišini se spomenite svih onih koji su tada dali svoju mladost, zdravlje i živote kako bismo svi mi danas mogli slobodno i ponosno reći da smo Hrvati i da je Hrvatska naša domovina.
S L A V A I M I V J E Č N I P O K O J !!!
