Dan prije pokopa u pratnji fra Slavena Milanovića u predvorje samostane Gospe Sinjske dovezeno je fra Franino smrtno tijelo. Braća franjevci su ga uveli u crkvu Gospe sinjske i za njega molili zazivima: Ako gledaš na bezakonja, Gospodine, Gospodine tko će opstati? Vrati se Gospodine i dušu mi izbavi. Iscijeli mi, Gospodine, dušu jer tebi sagriješih. Spasi me, Bože, svojim imenom i jakošću me svojom izbavi. Nakon toga tijelo je prevezeno u sinjsku mrtvačnicu na groblju.Svečanim ophodom više od stotinu i pedeset svećenika zajedno sa ocem provincijalom dr. Željkom Tolićem, pastoralnim vikarom Splitsko-makarske nadbiksupije dr. don Dragom Šimundžom i gvardijanom sinjskim fra Božom Vuleteom započelo je svetu misu. U svojoj homiliji uz biografiju fra Franinu, Otac provincijal govorio je biranim riječima o karakternim crtama fra Frane, njega kao redovnika i svećenika. Dobar, veseo, druželjubiv, milostan, osjećajan, svećenik spreman pomoći i raditi. Brinuo se više za druge nego za sebe samoga. Častan i obljubljen kod ljudi, socijalno osjetljiv i pun optimizma. To je bio fra Frano.
Cijela crkva svi kao jedan pjevali su misu za pokojne praćeni fra Jurom Župićem na orguljama. Nakon svete mise svoje pozdrave izrekli su: pastoralni vikar , cetinski dekan don Stipe Ljubas, dr fra Ivan Norac-Kljajo ,sadašnji župnik Hrvaca, hrvatački načelnik prof. Dinko Bošnjak i mi sa Studenaca. Naš govor Vam donosima u cijelosti:
Poštovani Oče Provincijale,Pastoralni vikare, Cetinski dekane ,Oče gvardijaneCijenjena subraćo fra Franina provincije Presvetog Otkupitelja Iskrenu i ljudsku sućut, fra Jakova Begonje aktualnog župnika, moju, i stotina Studenčana i Imoćana upućujem Vama i mnogobrojnim fra Franinim rođacima. U ovoj tišini sućuti i nazočnom mnoštvu,na svetoj misi, svjedočimo o dostojanstvu života koji je prethodio smrti. Pjesnik napisa: „ Ja nisam putnik/ putnik bez karte/ ja imam svoj brod/svog Boga /svoj svod/i svoj rod…“U ovozemnom životu, pokojni fra Frano, zasigurno ne bijaše putnik bez karte. Njegove karte bijahu njegova životna, svjetonazorska načela: Boga ljubiti, domovinu voljeti pravdu nasljedovati i čovjeku služiti. Načela tvrda, nepodložna mijenama vremena, načela kao stožerne krijeposti ljudske naravi, obiteljski ucijepljene, kasnije obrazovno i iskustveno obogaćene. Iz naših vidika odlazi u vječnost čovjek velika srca, plemenita duha, čovjek i kolega, sve skupa i sve zajedno. Ostavlja nas fra Frano onakav kakvoga smo uvijek poznavali: veselog, uvijek spremnog za pomoć, za rad, za savjet, za druženje i za pjesmu. Fra Frano je došao u našu sredinu, još 1994.g. i ostao do 2003. godine s mjesta gvardijana u Sinju. Čovjek koji je volio Hrvatsku od Vukovara do rta Kamenjak, od Bregane do Debelog brijega na jugu, svaki kamen, svaki pedalj ove zemlje. Tako je volio i Studence. Entuzijast, radišan kakav je bio prionuo je radu: uređenju crkve, kapelica,zvonika, kuće, okoliša, groblja i drugih stvari koje nisu spadale pod njegovu ingerenciju. Posebno je vodio brigu o starim i nemoćnima. Poletan i u žaru širenja misli i djela svetoga Franje, mira i dobra, uputio se nepredvidivim putovima i trnovitim stepenicama da bi nama u Studencima u Imotskoj krajini svima bilo bolje. Pripadaše onima koji su duh, dušu i srce Hrvatske njegovali i njenu slobodu snivali ufajući se u mogućnost prevladavanja kompleksa podvojenog hrvatstva.Kada se ukaza povijesna prilika za stvaranje samostalne Hrvatske, bez dvojbe, uključi se u njenu realizaciju, pomoći hospicijama, duhovnom i materijalnom stvaranju. U teškim, odlučnim vremenima iskaza se primjerom rodoljublja, poštenja i junaštva kao što ostade vjeran svojim redovničkim načelima ponekad bez razumijevanja ljudi i sredine. To sve pojedinačno i sve zajedno bio je naš fra Frano, čovjek čvrst poput hridi, postojan u svemu, a ponajviše u služenju, u služenju svojima i prema drugima. Veliki pravedniče, ljudino naša, snivaj vječnim spokojem u zemlji hrvatskoj, u zemlji sinjskoj koju si istinski i svim žarom toliko volio i zato znam da će ti biti laka. Studenci, 19. kolovoza 2011.
